Moramo i ovaj članak početi s pričom kako je financijska kriza i recesija, ali i da nije opet cijene po kojima se vozi ZET su prevelike za naše hrvatske plaće.

Do prije par godina učenici i studenti imali su besplatni pokaz, ali onda su tu odličnu stvar, koja je koristila mnogim mladima da se vozikaju od svitanja do sumraka po Zagrebu – ukinuli.

Danas, studenti moraju odvojiti 120 kn za mjesečni pokaz, dok obični građani (osim penzionera) moraju odvojiti za isti čak 360 kuna ili ukoliko moraju putovati i vlakom HŽ-a vrtoglavih 609 kuna na mjesečnoj bazi. Što je previše, previše je, nemamo svi luksuzni stan u centru pa da se samo spustimo do Dolca na kavu.

Istini za volju, tramvajska karta u jednom smjeru za sat i pol vožnje, snižena je na 10 kuna, dok je inače koštala 15 kuna.  Za kupnju godišnjeg kupona odobrava se popust na jednokratno gotovinsko plaćanje od 10% te ta cijena onda iznosi na 3.132 kuna.

Nažalost mnogi naši sugrađani pa nekad i mi sami, prisiljeni smo se švercati. Kad ste student, svaka lipa vam znači, a kamoli kuna, stoga 10 kn za tramvaj u jednom smjeru i nije najbolja investicija osim za mlade koji stvarno daleko žive i prisiljeni su putovati po sat vremena, sat i pol ZET-om. Oni su onda prisiljeni i kupiti kartu jer kontrole ima na svakom koraku. Doskočica švercanju jesu kontrole u civilu. Međutim, čini se da su se Zagrepčani i za to već ispraksirali. Po društvenim mrežama javile su se mnoge grupe i stranice, kao i na forumima, kako prepoznati ZET-ovca. Nešto kao što se prije par decenija govorilo kako prepoznati komunistu. Šalu na stranu, razvile su se mnoge teorije od toga kakvu odjeću nose, do toga nose li ceger ili ne, te kako vas gledaju. Čak je jedno vrijeme kolala aplikacija na mobitelu koja je koristila serijske brojeve iz karata koje ste kupili preko mobitela, te ste ju mogli podijeliti s drugim ljudima.

Ekipa u uniformama je isto tjerala strah u kosti – pogotovo što bi ljudi izlijetali iz tramvaja glavom bez obzira čim bi vidjeli nekoga u plavom, a plave uniforme slične ZET-u nose u policiji, pošti, momci iz parking servisa, itd. Tim tempom stigli bi ste na posao nikad.

No, što se događa ako ne uspijete umaći kontroli koja se u zadnjih par mjeseci svakako postrožila? I tome su građani Zagreba uspješno doskočili problemu i to sa sasvim legalno-pravne strane jer izbjeći plaćanje je nešto što nam očito najbolje ide. Kazna ispisana na licu mjesta stajat će vas 250 kuna, a imate rok od 8 dana da ju platite. Ukoliko to ne učinite umiješat će se prekršajni sud i dobit ćete prekršajni nalog u punom iznosu kazne od 500 kuna, a morat će platiti i troškove prekršajnog postupka u iznosu od 200 kuna.

Kontrolorima nekad zna pomagati policija iz razloga što kontrolor kao zaposlenik privatne tvrtke koji vas nema ovlasti legitimirati, no policajac ima, no ne smiju te podatke prenijeti kontroloru i u biti ukoliko sami ne date osobnu iskaznicu ili neki drugi dokument – ZET kontrola vam ne može ništa, a vi biste trebali na slijedećoj stanici izaći iz vozila. Međutim, nebrojeno puta se dogodilo da vas kontrola prati i nakon što izađete, prijeti sudom i policijom, do neugodnosti da zaustave bus i promet te dok se ne pozove policija i ne ispiše kazna, nitko od putnika ne može mrdnuti. Nažalost svjedoci smo svakakvih incidenata te dok se ne smisli neka doista dobra ideja kako riješiti cijene i usluge prijevoza ostaje vam ili švercanje ili ukoliko želite mirno i bez ometanja putovati – platiti godišnji ili mjesečni pokaz, ali tu i je i opcija dnevne i vrijednosne kartice.

Ukoliko vam je prvi prekršaj, najpametnije je otići do ZET-a na Remizi te zamoliti za oprost. Oprost kazne možete dobiti i od suda, no isto samo ukoliko vam je prvi prekršaj. No, ukoliko imate kaznu i mogućnosti platiti je, bez obzira što ste nezadovoljni uslugom prijevoza, najbolje bi to bilo učiniti kako ne biste dobili ovršno rješenje na kućna vrata, a onda ići na posao nekim drugim prijevozom – osobnim vozilom, ali tu je problem parking, ili biciklom – tu je prepreka ružno vrijeme nekad. Bilo kako bilo švercanja će uvijek biti jer kriza u državi ne omogućava ljudima osnovne uvjete za život, a kamoli luksuz prijevoza.

Sara Tilly, Zabreg.hr