„Sanjam da će za deset godina ovdje biti još gore nego što je sada. Sanjam da će siromaštvo probuditi ludilo. Sanjam da će probiti novi rat, da onaj u Bosni nije prestao, da će u Hrvatskoj ponovno ubijati i Srbe i pedere i mene pogotovo“.

 

Ovo su riječi iz drame Dina Pešuta koji je dobio Nagradu za dramsko djelo Marin Držić. Riječ je o (Pret)posljednjoj pandi ili statici koja trenutno igra u Zagrebačkom kazalištu mladih. Riječ je o Ani, Mariji, Marinu i Luki. Riječ je o Ines. Riječ je o tebi. Riječ je o nama.

Generacija rođena 1990-ih godina od samog djetinjstva upoznata je sa strahotama ovog svijeta i pravom definicijom tabua. O mnogim stvarima se nije smjelo pričati. Nije se smjelo pitati „Gdje je stric, ujak, brat, otac“, jer bi svako takvo pitanje rezultiralo suzama u očima nesretnih žena koje su nam spremale ručak i topile ga soli s lica.  Igrali smo se rata dok se on odvijao pred našim očima Mediji su stalno izvještavali, jedini filmovi koje smo mogli popratiti bili su ratni, a 19:30 bilo je vrijeme kada su svi u kući šutili. Dnevnik je bio bog i sjedio je s nama za stolom. Živjeti u Sisku tada moralo je rezultirati ovakvim djelom. Uvijek postoji onaj nevidljivi promatrač metafizičkog u fizičkom kojega će riječi osloboditi. I uspio je. Pešutov tekst u kombinaciji sa izvanrednom režijom Saše Božića vratio nas je u one prljave starke s kojima smo napucavali probijene lopte.

Statika nam predstavlja rat, poraće, tranziciju, porast građanske svijesti, porast ksenofobije u razdobljima života Ane, Marije, Luke i Marina u kojima ti pojmovi dobivaju nova značenja i interpretaciju. Podrumska djeca. Maltretiranje, strah i socijalizacija u osnovnoj školi. Izgradnje identiteta u srednjoj školi. Bijeg od Siska na fakultet. Lansiranje u nemilosrdni svijet.

U cijeloj toj priči identifikacija koju svatko iz publike osjeti je neupitna. No, ne čak ni identifikacija u toj mjeri koliko empatija. Osjetiti empatiju u kazalištu je uvijek svrhovito i dobro, a ova predstava udara u srž toga.

Marin je onaj momak koji je maltretirao manje od sebe, koji je od početka svog života poznavao pojam nepotizma jer je znao da će ga otac ubaciti bilo gdje. Neobdaren i isfrustriran stvara tenzije i netrpeljivost gdje god se pojavi. Njegova osobnost čini ga ružnim. Marin ima novaca i najljepše djevojke. Kapitalistički je vojnik na pravnom fakultetu i diže mu se želudac na hipstere s filozofskog. Marin se pokaje i ima djecu, ostaje u Hrvatskoj i postaje dio sistema, živeći pola svog života u strahu od USKOK-a. Marin ne zna je li sretan. Marin nikada nije znao.

Marija mašta o ljubavi otkada je bila mala djevojčica. Ona ne poznaje okvire ljubavi izvan potlačivanja. Zna da će joj oko biti modro dok bude kuhala ručak i rađala svu tu silnu djecu čovjeku koji će je tu i tamo voljeti. Ponekad pijan, ponekad trijezan. Marija je lijepa, nema samopouzdanja i ne može otići izvan Siska. Ne uklapa se na fakultet, nosi ultra kratke minice u kombinaciji s križem na vratu. Marija je nesretna, no ona je na to oduvijek bila spremna.

Luka je homoseksualac koji mašta o talijanskim dolčevitama. Trpi Marinovo maltretiranje dok izrasta u umjetnika koji će sisačke ulice zamijeniti hodnicima Akademije. Luka voli Anu, jer ga ona voli i onda kada ga svi zaborave. Luka je depresivan i trpi nalete ljubičastih valova koje pokušava otkloniti lakim drogama i studentskom zabavom. Živi život kakav je zamislio, dijeleći krevet s glumcem koji je samo figura da bi sve naizgled bilo dobro. Jer, nije. On Luku ne voli. Luka je nesretan. Oduvijek je znao da će biti. Ljubičasti valovi sve su češći.

Ana je buntovnica koja mašta o odlasku iz Hrvatske i objavljivanju eseja. Ima čudne frizure, alternativno se oblači i šminka, i nema dlake na jeziku kada Mariji treba naglasiti koliko je glupa. Ani je sve glupo i ona mora otići, jer je nagon za odlaskom muči i onda kada ga liječi niskim instiktima. Ona je prelijepa i spava s najljepšim muškarcima, boemima. No, Ana je sama. Odlazi i ne vraća se više. Ana je lijena za biti sretna. Umjetnost joj je poklonila vremena za lijenost.

Ovaj kratak opis grupice dovoljan je da bi shvatili koliko nam je tema bliska, i koliko Pešut, premda dolazi iz Siska, dolazi iz svakog malog mjesta u Hrvatskoj, gdje se ljudi dijele na one koji ostaju, one koji odlaze i one koji se vraćaju. Predstava obiluje unutarnjim monolozima, a glasovi ove grupice funkcioniraju kao jedna „nepodijeljena svijest koja se nasilno razdvaja ulaskom u kulturu“, kako to i sam ističe Saša Božić. Predstava je aktualna jer predstavlja goruće teme u našem svijetu, Europi i najviše u našoj maloj državi. Generacija 1990-ih u isto vrijeme zna što je rat, mir, tranzicija, inflacija, recesija, ksenofobija, globalizacija, senzacionalizam, potlačenost i još mnogo toga što je čini onom generacijom koja svojim pričama i dubljim promišljanjima vrijedi napisanog teksta i izazvane empatije.

Trupa koja ovu predstavu izvodi broji Franu Maškovića, Hrvojku Begović, Katarinu Bistrović Darvaš, Milicu Manojlović, Doris Šarić Kukuljicu, Adriana Pezdirca, Rakana Rushaidata i Srđana Španović. Usuđujem se reći da je ovo najbolja ovosezonska predstava u ZKM-u i da može privući sve generacije te ih izvući iz okova pasivizacije i nezainteresiranosti. 

Ines Ora, Zabreg.hr