Prije dvije godine u prostorijama ZKM-a održala se Generalna skupština Europske kazališne konvencije (ETC). Imala sam sreću sudjelovati o toj raspravi o svrsi kazališta u svijetu koji se svakim danom mijenja nevjerojatno brzinom i „forcom“.

Od tada se mnogo stvari i u kazalištu promijenilo, a tako i u samoj instituciji ZKM-a. O čemu je zapravo riječ? Naime, ETC je najveća mreža kazališta koja okuplja teatre iz dvadesetak europskih država, a svojim djelatnostima promiče umjetničko kazalište, pisanje suvremenih dramskih tekstova i autorskih projekata te mobilnost umjetnika i njihovo sustavno obrazovanje. Na tadašnjoj Generalnoj skupštini glavna tema bilo je istraživanje novih kazališnih formi, a govorilo se i o suodnosu teatra i publike u vremenu suvremenih tehnoogija, te kulturnim strategijama koje bi poboljšale status kazališta u društvu budućnosti.

Tada je u skupštini sjedila Dubravka Vrgoč i govorila o ciljevima i dosadašnjim uspjesima ZKM-a. Sada ta ista osoba sjedi u malo elitnoj stolici okružena zidovima HNK-a u kojem je napravila mnogo toga, no ne osjećam potrebu rasprave o pitanju koliko je učinila za ZKM, koliko za HNK. U pitanju su kako financije, tako i mogućnosti, različita umjetnička imena i širi dijapazon kazališne proizvodnje uopće. Dubravka Vrgoč unijela je u HNK ideju Filozofskog teatra koji je ove godine u HNK ugostio brojna svjetska imena, od kojih se najviše ističe Thomas Piketty. Dakle, ovdje možemo pričati o izvrsnoj kulturnoj strategiji koja je definitivno poboljšala status kazališta u društvu. Filozofski teatar privukao je publiku, i to ne samo onu kazališnu, već onu koja je barem jednim unutarnjim intelektualnim bićem uvučena u krug kulturne buržoazije promišljanja.

Umjesto Dubravke Vrgoč, ZKM-om danas presjeda Snježana Abramović Milković. Bez ulaženja u detalje oko zavrzlama koje su se događale pri odabiru predsjednice potonjeg kazališta, njen aranžman u ZKM-u ove sezone je prilično dobar, iako je ona presjedajuća tek nekih šest mjeseci. Veliku pomoć i podršku u ostvarenju ove sezone u ZKM-u dala je Ksenija Marinković.

Da rezimiramo. ZKM je ovu sezonu imao 11 premijera, 41 gostovanje u Hrvatskoj i inozemstvu, sveukupno gostovanja u ZKM-u bilo je 30, a u prostorijama u Teslinoj odigralo se čak 273 predstave. Broj gledatelja doseže gotovo 40 000.

Postavlja se pitanje kako to da su ove brojke toliko silne, u vremenu kada ljudi i nisu suviše zainteresirani za teatar, jer se ono sve više i više odvija u vanjskim prostorijama kvazidemokratskih asfalta. Odgovor na to pitanje možda leži upravo u naslovima koje je ZKM priredio ove godine. Među najbolje naslove osobno bih izdvojila #radninaslovantigona, a pogotovo (Pret)posljednju pandu ili statiku. No, da budem potpuno iskrena, Pešutova Panda zasnijenila je gotovo sve komade koji su postavljeni. Jer je aktualna, sveobuhvatna i jednako racionalna koliko iracionalna. Što se tiče istraživanja novih kazališnih formi, ZKM je radio na tome da ugošćuje one koji bi tu nevidljivu kazališnu granicu uspješno pomicali. Tako možemo spomenuti Queer Zagreb, 28.Muzički biannale Zagreb, Pariški konzervatorij za glazbu i ples, RENDEZ-VOUS (Festival Francuske u Hrvatskoj). Postoje tu i još neka imena koja bi mogla spomenuti, no ovo je dovoljno da osvijesti koliko se mnogih forma zamaskiralo u dobro poznate kazališne maske.

Sasvim subjektivno govoreći, smatram da je ZKM osim ovih uspješnica, povukao neke potpuno pogrešne poteze. Valjda u nedostatku boljeg, postavljana je duodrama Elza hoda kroz zidove redatelja Ivana Planinića koja je u svojoj avangardi apsolutno promašila. Neshvatljivo i šturo djelo bilo je gotovo među zadnjim komadima koji su igrali ove sezone u ZKM-u. No, taj fakt je potpuno zanemariv ako se uzme u obzir, opet ponavljam, Pešutova panda.

Osjeti se nedostatak Buljana u ZKM-u. Osjeti se praznina koju je sa sobom ostavila Nina Violić, kao i Jadranka Đokić. Osjeti se da nešto nedostaje. I Goran Bogdan nedostaje, već ga dugo nema. Tek tu i tamo, kada se Galeb opet pojavi na daskama i podsjeti na ono što ETC ostavio u svojoj baštini baš u tom komadu. No, vjerujem u novu nadolazeću sezonu ZKM-a. U nova vremena i u novo pomicanje granica. Nalaze se tu i sad i neka nova imena, kao i inauguracija autora kao što je Dino Pešut. Sve to veseli kazališne entuzijaste, a pogotovo one koje u prostoru u Teslinoj nakon što nešto pregrizu u Good foodu nalaze sasvim prihvatljiv (ponekad samo diskutabilan) društveni obrok. Nema više potrebe  klišejizirati pa govoriti kako je riječ o bijegu iz stvarnosti, jer kazalište malo pomalo postaje stvarnost, odraz stvarnosti, društva i tehnološkog napretka koje nas iz dana u dan jede.

Ines Ora, Zabreg.hr